Arhiva Planinarskog društva “Zelengora” Foča

GASTRO FEST 2010

U bašti restorana Antik u Foči, u organizaciji Turističke organizacije Foča održan je u srijedu 19. maja treći po redu Gastro fest. Bila je ovo još jedna prilika da fočanski ugostitelji prezentuju svoju ponudu hrane i pića. Pored restorana učešće su uzeli i individualni proizvođači, slastičari, pekare, učenici srednje ugostiteljske škole, ribari, pčelari i drugi

Na našoj ponudi našli su se: čorba od gljivlja, pasulj prebranac, pita od žare, salata od gljiva, salata od srijemuše, pogača, sušene začinske gljive, sušene brusnice i borovnice, mješavine raznih čajeva, vino od kupine i sl.

Iako planinarsko društvo „Zelengora“ raspolaže planinarskim domom „Zabrana“ u kojemu gosti i posjetioci mogu probati planinarske specijalitete s ovog festivala i još što-šta drugo cilj našeg učešća na ovoj manifestaciji nije bila samo prezentacija hrane i pića. Mi smo željeli da svojim prisustvom skrenemo pažnju posjetilaca i na prirodne ljepote i ogroman turistički potencijal ovog područja.

Ovu manifestaciju je propratila i ekipa emisije «Turizam plus».

*BAKIĆ - SLABIĆ - ZABRANA 2010*

U subotu 13. februara 2010. održana je uspješno još jedna planinarska akcija Bakić-Slabić-Zabrana. Više od pedeset članova našeg društva krenulo je u 9.00 sati sa Bakića prema Slabiću. Dubina snijega na ovom potezu iznosila je 70-80 cm, a na pojedinim mjestima i do jednog metra.



Uz tri pauze; u podnožju Lučeva brda, na Slabiću i na Kruščičkim brdima, do doma na Zabranii smo stigli sa prvim mrakom. Zbog ovako teških uslova nije bilo moguće izvesti uspon na Pliješ (1717 m). Nakon cjelodnevnog pješačenja bilo je pravo zadovoljsto ući u dom, sjesti pored kamina, pojesti pasulj i popiti pivo.
Miro Mandić

PLANINA KOŠĆUŠKO - AUSTRALIJA

Planina Košćuško (Mount Kosciuszko) je dio Sniježnih planina (Snowy Mountains) koje se nalaze u Košćuško Nacionalnom Parku (Kosciuszko National Park) u Australiji. Sa visinom od 2228 metara iznad nivoa mora, to je najvisočiji vrh u kontinentalnoj Australiji. Planinu je 1840. godine istražio, popeo i opisao poljski istraživač i geolog Pawel Edmund Strzelecki a ime joj je dao u čast poljskog nacionalnog heroja generala Tadeuša Košćuška.

Ja sam se krajem januara uputio da “osvojim” najveći vrh u Australiji sa svojom porodicom i grupom prijatelja. Vrhu se može pristupiti iz dva pravca, Charlotte Pass i Thredbo. Naš izbor je bio da to uradimo iz skijaškog sela Thredbo gdje smo inače bili planirali da ostanemo nekoliko dana. Put od Sidneja do ovog malog mijesta u srcu Sniježnih planina je oko 460 km dug a ide preko gradova Kambera (Canberra), Kuma (Cooma) i Djindabajn (Jindabyne).

Djindabajn se nalazi na istoimenom vještačkom jezeru koje je uz još 15 jezera dio najvećeg gradjevinskog projekta ikada uradjenog u Australiji. Projekat po imenu “The Snowy Mountains Scheme” je startovao 1949. a završen 1975. godine. Na projektu je tokom 25 godina radilo preko 100 000 ljudi, uglavnom useljenika iz Evrope koji su napravili 16 masivnih brana i 225 km tunela i cijevovoda. 121 čovjek je izgubio život radeći na projektu. U gradskom parku u Kumi (Cooma) u podnožju Snježnih planina u čast svih nacija koje su radile na ovom monumentalnom projektu napravljena je “Avenija Zastava” (The Avenue of Flags) sa jarbolima sa zastavama ovih nacija. Osjetio sam nevjerovatno uzbudjenje i ponos kada sam ugledao zastavu Jugoslavije kako još uvijek leprša pa makar i u ovom udaljenom dijelu svijeta. Na trenutak sam se vratio u prošlost i poželio da tamo i ostanem neko vrijeme.

Jugoslovenska zastava - Cooma - Australija

Iz Kume smo putovali jos nekih 100 km do sela Thredbo gdje smo se po dolasku smjestili u hotel. Thredbo je skijaški centar a nalazi se na 1365m n/v. Godišnje ga posjeti preko 700 000 ljudi, od toga 300 000 ljetnih posjetilaca koji dodju da uzivaju u ljetnim sportovima, ribolovu na rijeci Thredbo i planinarenju. I ja sam, pored planinarenja, došao sa namjerom da probam da uhvatim koju potočnu pastrmku. Pastrmku su u Australiju donijeli Evropljani u devetnaestom vijeku.

Naredni dan nakon doručka krećemo na pohod. Imamo sreće da je vrijeme perfektno, bez ijednog oblaka na nebu, sa izuzetno dobrom vidljivošću a duva samo blagi, ugodni vjetrić. Temperatura je oko 24°C. Samo sedam dana ranije, temperatura je bila pala na 6°C u selu Thredbo a na vrhu planine je padao snijeg. To je fenomen koji se ovdje ponekad desi u sred ljeta kada vazdušne struje donesu hladne mase sa Antarktika i izazovu drastičan pad temperature sa snijegom na većim visinama. Bazirano na informacijama koje smo prikupili prije puta, planina Košćuško kao i većina planina u Australiji, nije previše zahtjevna za fizički zdravu osobu. Na ruku nam ide i činjenica da se iz sela Thredbo sa 1350m n/v ide na 1950m n/v ski liftom! Uspon ski liftom traje nekih 15 minuta. Ova strana Sniježnih planina je vrlo strma i izbrazdana je uskim stazama koje su namjenski napravljene za planinski biciklizam (sport vrlo popularan u Australiji). Pogled sa ski lifta na Thredbo dolinu je fascinantan.

Na kraju ski lifta nalazi se restoran “Orlovo gnijezdo” a sa istog mjesta počinje i put za planinu Košćuško. “Staza” je duga 6.5 km i gotovo kompletnom dužinom je prekrivena metalnom mrežom. Mreža je metalnim stubovima izdignuta od zemlje najmanje 10 cm a na nekim mjestima, u zavisnisti od kofiguracije terena, i mnogo više. Razlog za ovo je pokušaj da se zaštiti ranjiva vegetacija od stopala velikog broja prosjetilaca. 100 000 ljudi prodje stazom svake godine do prvog vidikovca odakle se vidi planina Košćuško (Mount Kosciuszko Lookout) a njih 30 000 se popne i na sam vrh. Iako nije zabranjeno hodati pored metalne mreže velika većina ljudi ostaje na njoj čitavom dužinom. Kako smo informisani, završnih 1.6 km od tačke Rawson's Pass (2100m n/v) pa do vrha, utabana zemljana staza zamjenjuje metalnu mrežu

Poslije male pause i fotografisanja počeli smo da se penjemo. Uspon nije naročito naporan a nagib varira izmedju 10 i 30% sa dužim dionicama potpuno ravnog terena. Prisutnost velikog broja kristalno bistrih potoka punih malih riba me iznenadjuje na ovolikoj visini. Krajolik je prelijep a sam izgled i vegetacija mnogo podsjećaju na Pivsku planinu i djelove Zelengore prema Hercegovini.

Na otprilike pola puta do vrha nalazi se glacijalno jezero Cootapatamba čije okruženje nevjerovatno liči na predio oko Kotlaničkog jezera na Zelengori.

Šta je ovdje drugačije? Drugačije je kamenje. Čitava visoravan i sama planina Košćuško su prekriveni čudesnim formacijama od kamena. Velike sive gromade naslagane jedna na drugu izgledaju kao urušeni zidovi prastarih gradjevina iz neke davno nestale civilizacije a ne kao slučajna igra prirode.

Nakon dobrih 90 minuta stižemo na Rawson’s Pass gdje se spajaju dva puta za vrh. Odavde je malo veći uspon a po informaciji na tabli trebaće nam još 40 minuta do vrha. Stižemo na vrh sa kojeg se otvara izuzetan pogled. Ja otvaram obaveznu pivu da nazdravim svima.

Poslije nekih pola sata provedenih na vrhu krećemo nazad u Thredbo obogaćeni još jednim nezaboravnim iskustvom.

Januar 2010

*MAGLIĆ U NOVEMBRU*

Osvojili smo ovaj vrh dva puta u novembru. Koji put po redu je to bilo, niko ni ne broji. I ne pišem ovo hvale radi, jer znam da svugdje postoje ljudi koji rade iste ili slične stvari, i čine to sa više predanosti nego ja, a i ne smatram ovo kao neki izuzetan podvig. Jeste da u ovo doba godine uspon na Maglić pretstavlja svojevrstan uspjeh, bilo da se radi o usponu izvedenom iz pravca Trnovačkog jezera koji smo izveli prvog novembra kao dobri domaćini našim prijateljima iz Krupnja ili onom drugom koji smo kao članovi našeg društva izveli 17-og novembra poštarevim putem iz pravca Vučeva.



Ono što u stvari želim reći je impresioniranost prirodom koju ne mogu objasniti ni na jedan racionalan način. Kako i na koji način uopšte objasniti da taj isti reljef viđen po ko zna koji put može čovjeku iznova i iznova da oduzme dah. Novembarska zora na Prijevoru - neopisivo. Maglić u magli, neprikosnoveni gospodar prostora. Gorostas koji se čas pojavljuje, čas nestaje u gustim maglama što se jutrom lijeno krenu iz kanjona Sutjeske i Sušičkog potoka uz prašumu Perućicu. Uz tu jedinstvenu i tajnovitu ljepoticu koja svojim postojanjem prijeteći opominje i upozorava na prolaznost i ništavilo svakodnevnice svakog od nas. A onda Suva jezerina. Neopisiva snaga prirode. Na stotine gorostasnih stabala iščupanih leže razbacana jedna preko drugih. Sva snaga sniježne pahuljice, što smo je nekad na svom dlanu uhvatili u novogodišnjoj noći, pretvorena u zimsku lavinu. A tek Trnovačko jezero.

Godinama već dolazim na ovo čudesno jezero u podnožju Maglića i Volujaka. I svaki put mu prilazim sa pomiješanim osjećanjem ljubavi i strahopoštovanja. Prilazim mu kao što se prilazi nečem jedinstvenom i svetom. Zašto je to tako ne umijem da objasnim. Volim ovu vodu i sve što je u njoj i oko nje. Dolazio sam na ovo jezero iz svih pravaca. Njenoj sam obali bezglavo jurio niz strme padine Volujaka tražeći spas i utočište pred nevremenom koje se uz zaglušujuću tutnjavu gromova obrušavalo sa vrha Maglića. Na njenoj sam ledenoj površini jedne godine dočekao Novu godinu. Na njenim sam obalama liječio ili produbljivao svoje tuge, vrag će ga znati. Tu sam u toplim ljetnim noćima, zajedno sa prijateljima pio vino do kasno u noć, posmatrajući vatru kako treperi, trne i ljeska se u vodi zajedno sa zvijezdama. Znam kako ovdje izgleda svako godišnje doba i svako doba dana i noći. Znam gdje rastu iva i lincura, znam gdje su skriveni amoniti sa svojim tajnama i gdje se nalaze podzemni izvori. Dobro znam njegove zore, trnovačke zore, kada se prve zrake spuste na kamene litice Trzivke i Trnovačkog Durmitora. Znam njegove boje i mirise; teške mirise jesenje vlage i truleži i one druge kada podnevno julsko sunce rastopi smolu na boru krivulju. Pa mirisi ranog proljeća dok jezerom plutaju sante leda, a na obali na prokopnjelim površinama izbijaju prvi šafrani okruženi mokrim i rastopljenim snijegom. Znam i to kakvu zlokobnu zamku u sebi može kriti jedan takav dan. Čuo sam priče i znam za biljege koji potsjećaju i upozoravaju, ali ne znam i ne znam uprkos svemu zašto tako snažno volim ovu vodu.
Miro Mandić

TRANSVERZALA VOLUJAK 2009

Od 21. do 23. avgusta 2009. godine PD ”Volujak” iz Gacka uspješno je organizovalo planinarsku akciju ”Transverzala Volujak 2009”.

Na akciji je učestvovalo oko 200 planinara iz više planinarskih društava iz RS, CG i Srbije. PD ”Zelengora” je na ovoj akciji učestvovalo sa trinaest planinara od kojih je devet u subotu 22. avgusta po lijepom vremenu popelo nekoliko vrhova Volujaka uključujući i najviši 2336 m n/v. Po povratku organizovan je ručak za sve učesnike akcije. U nedelju 23. avgusta organizovano je orjentaciono takmičenje na kome su naši planinari osvojili peto mjesto.

PD ”Zelengora” Foča se zahvaljuje PD ”Volujak” iz Gacka za poziv i lijepu organizaciju i svojim planinarima za učešće na ovoj akciji.

JEZERA ZELENGORE 2009

Od 06. do 09. avgusta 2009. PD ”Zelengora” Foča je, u saradnji sa Opštinom Foča, organizovalo planinarsku akciju ”JEZERA ZELENGORE 2009”. Na akciji je učestvovalo oko 100 planinara iz više planinarskih društava iz BiH i Srbije. Pored naših najbrojniji su bili planinari PD ”Volujak” iz Gacka, zatim ”Pobeda” Beograd, ”Naftaš” Novi Sad, ”Romanija” i Javorina” Pale, ”Stolac” Višegrad, Ekološko društvo iz Trebinja i prijatelji iz Bileće, Užica i Istočnog Sarajeva. Akciju je posjetio i predsjednik PD ”Zelengora” Milutin Tijanić sa prijateljima, a svratili su i predstavnici OHR-a iz Sarajeva i Charles English - američki ambasador u BiH.

Prvi dan planinari su iz pravca Vrbnice obišli Crno i Bijelo jezero pa preko Ljubina groba i Kozjih strana došli u bazni kamp na Orlovačko jezero. Kiša koja je padala cijelu noć nije zasmetala planinarima da sledeći dan popnu nekoliko okolnih vrhova: Ljeljen, Videž, Stog, Orlovac, Kaleliju i Todor. Treći dan obišlo se Borilovačko, Kotlaničko i Štirinsko jezero, a po povratku u kamp planinare je dočekalo osvježenje pivom i sokovima i planinarski pasulj. Završnog dana krenuli smo preko najvišeg vrha Zelengore Bregoča (2014) i Uglješina vrha pa preko Gornjih bara došli na Donje bare gdje smo se susreli sa učesnicima manifestacije ”Dani borovnice” koju organizuje Turistička organizacija Opštine Foča.

American ambasador to Bosnia Charles English

Poslije organizovanog ručka na Donjim barama planinari su se prevozom vratili u Foču i time završili ovogodišnju manifestaciju ”JEZERA ZELENGORE 2009”. Jubilarna deseta po redu (prvih osam je organizovao PK ”Encijan” iz Foče) ova akcija protekla je u najboljem redu i organizacija nije zatajila ni u jednom trenutku.

Najmladji ucesnik akcije Jezera Zelengore 2009

I na ovaj način zahvaljujemo se Opštini Foča, SJB Foča, Radio Foči, TO Foča, NP ”Sutjeska”, Peđi, Miki, Milanu, Miladinu, Babku i vodičima jer svi oni su na razne načine pomogli da se ova manifestacija uspješno realizuje. Zahvaljujemo se naravno i svim učesnicima i očekujemo da će dogodine ova akcija biti još bolja i još masovnija.

PLANINARSKI DOM "ZABRANA"

Nedavno, zahvaljujući UNDP-u (kancelarija u Foči) i Opštini Foča, dom je kompletno renoviran i otvoren za sve ljubitelje prirode. Dom se nalazi u borovoj šumi na 620 m n/v iznad grada na padini brda Crni vrh. Smještajni kapaciteti doma su dvadeset kreveta u tri sobe. Za planinare i ljubitelje prirode koji žele upoznati ljepote Zelengore, Maglića, Volujaka, Bioča, Vučeva, Ljubišnje, Perućice, kanjona Tare, i još mnogo toga što nudi ovo područje, planinarski dom je odlična baza i polazna tačka.

Pored smještaja, u domu možete dobiti sve neophodne informacije vezane za planinarenje na ovom području. Pogledajte kratki snimak unutrašnjosti "Kamin sale" doma desno od teksta a vise informacija o domu možete naći ako kliknete na ovaj link.... Planinarski dom "Zabrana"